Stablo žene

Između stotine stabala koji ne mogu poći, stojim i ne želim poći.

Između stabala jabuka, oraha i šljiva stoji jedno stablo potpuno golo. Crne krošnje. Uspravno i vitko. To stablo zovu ženom.

Ispred nje se prostiru vinogradi, a u ruci drži košaru u koju stavlja jabuke pokupljene s poda. Vjetar tako ugodno prolazi kroz krošnje voćaka i njezinu kosu. Stoji s košarom u ruci i uživa u vjetru što joj miluje lice. Osvježava joj tijelo. Pomišlja da bi mogla odletjeti od lakoće. Ne misli o nekim svakodnevnim stvarima koje muče svaku ženu koja brine o kućanstvu. Ovdje je samo ona i vjetar. Samo ona i priroda. Priroda ne priča, ali ako je osluškuješ ona ti može dati bezbrojne sate užitka i ljubavi koje ubireš kad god se zaželiš.

Svaku večer izlazi i gleda u stabla ispred sebe. Nosi košaru i jedan dan bere smokve, drugi kupi lješnjake, a treći pak bere rajčice. Svako predvečerje za nju je igra vjetra i njenog tijela. Uživa u zadnjim danima ljeta.

Večeri su tako ugodne, mirišu već na jesen. Trava ispod njezinih nogu pucketa dok hoda prema smokvama i lješnjaku. Satima stoji i samo gleda u daljinu. Ponekad i plače kod starog lješnjaka i pokupi one s poda. Mlijeko smokve joj se cijedi niz ruke i ona opet plače. Uznemire se krošnje i savijaju svoje grane kao da je miluju i tješe dok ona bere njihove plodove.

Za čime žudiš?

Tama tiho dolazi. Sve se umiri. Zemlja miriše na kišu. Oblaci su se skupljali i sada su upozoravali da je vrijeme da se svi sklone na sigurno. Žena odlazi s košarom punom plodova u kuću.

Već neko vrijeme pokušava pisati. U njoj je oduvijek sjedila neobjašnjiva želja za pisanjem. Odmalena je mislila da će jednoga dana sjesti i samo napisati knjigu. Tek tako. Odjednom će iz nje krenuti osjećaji i ona će napisati stotine stranica. Lako. Bila je sigurna u svoje osjećaje. Mislila je da će joj inspiracija samo jedan dan doći i ostati.

I dalje je sanjala. Ponekad je sanjala da je glavna uloga u filmu svoga života, a ostali prolaznici su bili statisti ili sporedni glumci. Čula je glazbu u svojoj glavi i živjela svoj film život.

Često puta je vjerovala da je život upravo to – film. Često se zaljubljivala zaneseno, ali bi se brzo razočarala kad bi shvatila da je stvarnost jača od onoga što je u njezinoj glavi.

Jednog dana upoznala je čovjeka koji je imao oči koje je već negdje vidjela. Te su oči bile slične njezinima. Te su oči sanjale. Nije brzo prošlo pa su sanjali zajedno. Njihove šetnje su bile duge i često bi zamišljali da su dio nečega puno većega osim same ulice, ulične svjetiljke parka i kafića koji su pozivali na ugodno sjedenje i ispijanje piva.

Sve je oko nje bujalo i rađalo. Opet je u ženi dolazila i rađala se želja. Želja za djetetom. Zato je tako često odlazila do smokava i plakala kad bi vidjela mlijeko koje curi jer ju je podsjećalo na majčino mlijeko.

Sami su imali dovoljno trenutaka koje su mogli trošiti. Ona je voljela trenutke koji bi se stvarali odjednom kad bi se najmanje nadala. Tu večer dvoje se mladih ljudi uputilo prema gradu.

„Osjećaš li?“ upitala ga je.

„Što?“

„Miris kiše“, rekla je i pogledala ga.

„Trči!“ rekao je i počeo se smijati.

U noći dok su se svi kotrljali u svojim automobilima, dvoje mladih - jedna žena i jedan muškarac trčali su po kiši.

Smijali su se i stali ispod jednog balkona. Dvoje u kišnoj noći. Dvoje u beskonačnosti njihova uma. Dvoje isprepletenih ruku poput grana stabla. Tada njoj sine da stabla ne trče. Tu večer napisala je:

Koliko me voliš?

Pitaš dok mi s lica pjege brojiš.

Koliko me voliš?

Pogledom ljubavi moliš.

Koliko me voliš?

Već se pomalo bojiš.

Zašto šutiš?

Goriš.

Ti mene ne voliš.

Usne kriviš.

Stavljam ti ruke na lice.

Brojim ti trepavice.

Koliko te volim?

Dok ne izgorim.