Sami u noći

Treća po redu kratka priča iz zbirke Kako se to piše? postavlja pitanja o čovjekovoj samoći, o umjetnosti i pokušajima da nadiđemo sebe u svijetu kad moramo biti dovoljni sami sebi.

https://prozoruknjigu.wixsite.com/prozor-u-knjigu/post/kako-se-to-pi%C5%A1e

Tada je svijet sam. Kao i on.

Njegovo zahvaćeno područje bila je ruka. Ruka kojom je držao letak koji mu je dao doktor. Čitao je o distoniji polako. Bezizražajnog lica. Nije se puno uzbudio. Znao je da ima problem jer već neko vrijeme nije mogao svirati kako je htio. Nije ga slušala ruka. Sad je gitara sve češće stajala u kutu dnevne sobe kao bolan podsjetnik na njegovo ograničenje za koje nije slutio da će doći dok je bio mlađi.

Mačak se uvijao ispred peći. Gazda je dugo promatrao njega i njegovo istezanje šapa. Oči su mu se polako otvarale i zatvarale. Kao usporeni film. Vatra je obasjavala prostoriju ugodno, a na televiziji je bio vestern. Clint Eastwood se upravo smijao kao neki zločesti kurvin sin ispod svog šešira s duhanom u ustima kad je odjednom čuo nešto. I mačak je otvorio oči i oprezno se okrenuo osluškujući isto. Odjednom je gazda zaustavio disanje i cigaretu je odložio u pepeljaru što je stajala na onom letku.

Nije se bojao. Znao je često čuti zvukove koji su bili samo odjeci noći. Obično je to bio vjetar koji je savijao grane murvi ispred kuće ispod koje su bile dvije drvene klupe i veliki stol. Ponekad je to bio jež koji je spavao tijekom dana u šimširu, a navečer se budio i njuškao uokolo. Nekad bi znao zalutati i neki miš i mačka koja ga prati i čeka prigodu da ga ščepa.

Polako je otvorio zelena vrata na svojoj staroj kamenoj kući i pogledao vani. Nije nikoga vidio. Više nije čuo ništa. Pogledao je stol i prisjetio se svih trenutaka s dragim ljudima koji su za tim stolom sjedili. Koliko se tu večera pojelo. Vina popilo. Koliko se sviralo, diskutiralo, sve do kasno u noć. Dok se ne bi počelo zijevati svima ili dok ih hladnoća ne bi otjerala.

Vratio se sada unutra i uzeo cigaretu iz kutije. Stara se već bila ugasila, a Clint je sad jahao pustinjom sam. Izmučen.

Izašao je opet vani, a mačak ga je pratio. Zapalio je cigaretu i sjeo na kućni prag. Često je zamišljao kako na njemu sjedi sam i star. Kako ne može dalje od toga praga. Mučila ga pomisao da neće moći otići u kavanu gdje je često provodio svoje vrijeme kad bi se osjetio usamljenim.

Znao je cjelodnevno, od ranog jutra, piti. Krenuo bi s kavom, a iza kave s pivom. Nikada nije ostao samo na jednoj. Predvečer bi sjetio da je gladan i da ga njegova mačka čeka, također gladna, ispred kuće što leži sama okružena šimširom i voćkama.

Sada, dok je držao cigaretu u ruci, pomisli da bi mogao malo svirati. Da odagna misli koje su mu se rojile po glavi. Gledao je zvijezde i pomislio da su nekad izgledale bliže. Da je sve prije izgledalo pristupačnije i bliže. Opet ga obuzme neki strah. Strah od nemoći i starosti što mu kuca na vrata baš poput zime koja samo što nije došla. Vanka su se sjene čudno ponašale i nije mu više bilo ugodno. Baci cigaretu, zaključa vrata i uđe u kuću.

Mogao je imati sve. Svejedno je na čemu svira. Njegova ruka ga je izdala.

Toplo je. Gitara je stajala u kutu i gledala ga. Uzme ju i stavi u krilo. Sjedne na kauč i počne prstima dirati žice. Najprije polako, kako bi se uvjerio da je sve u redu. Kako bi se uvjerio da on to može. Osjećao se na trenutak dobro. Hrabro. Počeo je svirati i kroz tijelo mu je strujao osjećaj zadovoljstva. Ruka ga je slušala. Usne su mu se razvukle u osmijeh. Smanjio je ton na televiziji i potražio svoju davno napisanu pjesmu.

Davno prije, dok je još vjerovao da može stvoriti nešto vrijedno, snimao je sa svojim prijateljima pjesme koje je napisao. Njihovi snovi bili su veliki. Vjerovali su da mogu postići puno ako budu pisali i svirali iz srca. Ako se budu trudili. Ako budu radili ono što uistinu vole i žive. A glazbu su živjeli svakodnevno. Glazbu su voljeli bezizlazno.

Tekstove je uvijek on pisao. Njegov je rukopis bio uredan. U svemu je bio uredan. Sve u kući bilo je pomno pospremljeno i složeno.

Kad bi kuhao, najprije bi sve sastojke precizno isjeckao, a onda bi zapalio cigaretu na vratima gledajući svoj drveni stol koji je sam brusio i lakirao svako dvije godine. Potom bi nastavljao kuhati. Polako, oprezno dodajući sastojke. Tako je i pisao. Uredno. Promišljeno. Osjećano.

Večer

Slušaš li nekad kako tama pada?

Slušaš li kako svileno šušti noć?

Sanjaš li večer što opet neće doć?

Stoljetna murva sakrila je troje:

samotan mjesec, zagrljeno dvoje.

Sakrila si lice rukama mojim

Samo si mene nazivala svojim.

S jutrom nestalo je naših sjena.

Sjetno ruci miriše kosa snena.

Sam na starom pragu čekat ću noć.

Svejedno je jer ti opet nećeš doć.

Slušaš li nekad kako večer pada?

Slušaš li kako svileno šušti noć?

Sanjaš li večer što opet neće doć?

Odjednom osjeti da ga zapešće steže pa se namršti. Stane. Potegne zadnji dim cigarete i odloži gitaru u kut. U dimu je nestala njegova volja za sviranjem. Ulije čašu vode i ponese je u sobu. Pitao se hoće li se probuditi rano kao što je običavao. Onda kad još sve šuti, a samo vjetar lagano dodiruje zelenilo i umiva njegovo lice prije vode. Probudit će se. Tada još nema nikoga budnog. Tada je svijet sam. Kao i on.