Stephen King, Liseyna priča

Kamo odlaziš kad si osamljena?

Zamišljam da nikada nisam čula za knjige Stephena Kinga.

Zamišljam da ne znam da izlazi još jedna od brojnih ekranizacija njegovih knjiga od kojih se pretvaram u vampira koji želi još.

Još samo jedno poglavlje.

Još samo jedna stranica.

Redak.

Tako je otprilike izgledalo moje čitanje Liseyne priče koja dolazi u dva nastavka!

Prvi dio

U prvom dijelu upoznajem Lisey Landon koja posprema radni štagalj svoga preminuloga muža Scotta Landona - plodonosnog, uspješnog pisca, baš poput samog autora romana. Pisac kojeg masa obožava. Pisac koji je pisao trilere i horore i kojem su napisane knjige donijele pravo bogatstvo. Sad, kad ga više nema, Lisey ne želi podijeliti s javnošću njegove knjige, časopise i napisane materijale koje je Scott ostavio prije smrti u svom preuređenom radnom štaglju.

Najviše su za njegov rad zainteresirani sa sveučilišta i sanjaju o tome da će možda pronaći nikad objavljeni Scottov roman. Lisey se uspješno opire njihovim nasrtajima jer prvo želi sama proučiti materijale koje je muž iza sebe ostavio.

Listajući njegove knjige i gledajući stare fotografije, Lisey se polako prisjeća događaja iz prošlosti.

Dolazi vrijeme kad joj prijeti ozbiljna opasnost od poremećenog čovjeka koji je opsjednut Landonovim likom i djelom. Predstavlja se kao Zack McCool.

Ispočetka sam se morala naviknuti na miješanje sadašnjosti i prošlosti koja se odvija u glavi Lisey Landon i vjerno me prebacivala sad u događaje kad je Scott bio živ, sad u vrijeme kad njega više nema, ali se njegova prisutnost osjeća svugdje.

Radnja u prvom dijelu teče izuzetno sporo. Autor se poigrava sa mnom i daje mi samo mrvice zbog kojih želim slijediti trag i otkriti što je to tako mračno u prošlosti Scotta Landona. Upoznaje me i s Liseynim sestrama - Amanda, Darla, Cantata.

Lisey je najmlađa i nije se baš uvijek s njima dobro slagala. Pogotovo se morala brinuti za najstariju - Amandu koja ima povijest psihičke rastrojenosti i sklona je samoozljeđivanju.

Samoozljeđivanje se provlači kroz tekst kao nešto što ne boli fizički već se otvara s ranama u duši. Svaka posjekotina predstavlja oslobođenje od boli.

Scott se brzo upoznao s posjekotinama koje su ga trebale osloboditi od gnjilobe.

Njegov otac ga je vrlo brzo upoznao sa svijetom koji niti jedan dječak ne bi trebao vidjeti.

Munjole, gnjilobe i lov na fant

Scott je svakako zanimljiv jer mi se polako otvara kao i svojoj Lisey koju je upoznao dok je ona još konobarila, a on studirao i pisao. Zaljubili su se i ubrzo vjenčali. Lisey nije znala zašto joj je on tako privlačan (mršavi, dugokosi muškarac kojem uvijek pramen kose pada na čelo).

Znala je da s njim nešto nije u redu kad je posjekao ruku jer je ona bila ljuta na njega i rekao joj da je to krvavi fant.

Oduvijek su me privlačili ljudi koji su na neki način bili tajanstveni i koji su imali neku tugu u očima. Željela sam doznati što se to krije u njima. U sebi osjećam ponekad tugu koju često tražim u retcima romana ili zbirci pjesama.

Čitanje je možda moj lov na fant.

O fantovima doznajem više kad Scott priča Lisey o svom bratu Paulu koji je odavno mrtav. Fant je lov koji ima postaje, a svaka postaja je zagonetka koju je potrebno odgonetnuti, a kod posljednje postaje čeka te nagrada.

O gnjilobama i munjolama Scott otkriva prisjećajući se svog oca. Otac mu je pričao da njihova obitelj ima dvije strane - munjole (psihički poremećene) i gnjilobe (oni koji se moraju rezati da bi se oslobodili čudovišta u sebi).

Još kao malu djecu, otac bi ih rezao i zadavao im sulude zadatke koje su morali izvršiti, a ako ne bi, porezao bi ih duboko.

Ponekad su se Scott i Paul morali sami izliječiti jer im je to bila jedina opcija budući da su živjeli na udaljenoj farmi daleko od očiju javnosti.

Drugi dio

U drugom dijelu pratim Lisey koja se bori s manijakom Zackom M. koji ju je fizički ozlijedio na kraju prvog dijela romana. Pokušava i pomoći svojoj sestri Amandi koja je sad u psihijatrijskoj ustanovi katatonična nakon ispada samoozljeđivanja po tko zna koji put.

Lisey sve više pokušava oživjeti sjećanja na svog dragoga Scotta te i sama polazi u lov na fant. Pronalazi tragove koje joj je Scott ostavio. Prisjeća se Scottove priče o Paulovoj i očevoj smrti nakon koje je Scott ostao sam i prepušten socijalnim ustanovama.

Scott je postao uspješan pisac trilera baš zato jer ga je obilježilo stravično djetinjstvo i smrt voljenog brata te na kraju i monstruoznog oca kojeg je Scott ipak na neki način volio.

Lisey postaje snažna žena i odupire se zlu koje je vreba. Lisey priča svoju priču, a u tome joj pomaže sestra Amanda. Obitelj je itekako veliki oslonac koji, iako me ponekad podsjeća na lanac, često izvuče na površinu baš kao što je izvuklo i Lisey.

Ktonska Luna

Ktonska Luna je mjesto koje nije u stvarnoj stvarnosti (pleonazam).

Ktonska Luna je mjesto na kojem se zadržiš kada se ne možeš suočiti s porazima u stvarnosti.

Za nju je Lisey saznala kad je Scott nestajao i vraćao se neobjašnjivo. Nažalost, Ktonska Luna je mjesto na koje je i sama morala otići više puta kako bi spasila Scotta, sebe i svoju sestru Amandu.

U tom mjestu vječno je sumrak i ljudi bulje u studenac u kojem vide ono što najviše žele. Tamo mogu ostati vječno ako su neoprezni. A navečer vrebaju opasne zvijeri. Zvijeri kao što je Scottov, a kasnije i Liseyin dugonja pirgavog boka.

Navečer se sve što je bilo dobro tijekom dana kvari.

Lisey se poslije uvijek bojala jesti voće uvečer.

Svatko može završiti u svojoj Ktonskoj Luni. Predati se životnom nezadovoljstvu i pobjeći u svijet u kojem se zatvaramo za stvarnost.

To je svijet ludila.

Svijest u kojem više nismo u dodiru s realnošću.

Svi imamo svoje boli koje nekad lakše, a nekad teže nosimo.

Raditi ono što volimo može nas ispustiti od gnjilobe.

Imati uz sebe ljude koje volimo može nas spasiti od Ktonske Lune.

Samo gledanje u zelenilo iza kojeg ne vidimo, ali ga se ne bojimo može nas spasiti.

Mene je spasilo čitanje i pisanje.

Sad se ne bojim jesti voće uvečer.