Kako se to piše?

Pisanje je preplivati rijeku. Pisanje je biti rijeka.

Redom su se pred pločom čitali sastavci što nalikuju jedni drugima kao jaja u uskrsnoj košari. Mogla sam zamisliti kako su se generacijama pisali isti sastavci. Dijete bi sjedilo za stolom buljeći u strašne prazne redove svoje bilježnice ispod naslova Jesen u mom zavičaju.

Kako se to piše? Ima li škola za takvo nešto? Mjesto gdje te sjednu u klupu, daju ti olovku u ruku i započnu te učiti osnovama pisanja baš kao što te uče prva slova abecede u prvom razredu. Kako se to misli nižu u zanimljive duge rečenice koje dostojno oduzimaju nečije vrijeme odvojeno za čitanje? Kako se uopće krene misliti o pisanju? Što imam reći pa da želim pisati? Otkud ta luda ideja?

Redom su se pred pločom čitali sastavci što nalikuju jedni drugima kao jaja u uskrsnoj košari. Mogla sam zamisliti kako su se generacijama pisali isti sastavci. Dijete bi sjedilo za stolom buljeći u strašne prazne redove svoje bilježnice ispod naslova Jesen u mom zavičaju. Mrštila bi se majka. Mrštila bi se baka. Sestra. Pokušavale su se tu uvući sive, bež i smeđe boje jesenskog pokrivača, gole grane voćaka, sjetni oblaci i mokri pločnici. Na kraju bi se uvijek netko sjetio: „Nađi bratovu bilježnicu! Taj smo sastavak pisali i prošle godine!“ Svi bi se zadovoljno nasmijali i otišli bi kopati po kutijama u kojima su se sentimentalno (i za potrebu) čuvale bilježnice starijih braća i sestara.

Učiteljica bi svake godine slušala iste sastavke i mogla se zakleti da ih je sigurno već čula od nekoga, no tješila se da su to samo djeca koja u tim godinama imaju sličnu maštu ili predodžbu o jesenskom krajoliku svoga zavičaja. Dok je Mate završavao rečenicu: „To je jesen moga zavičaja“, učiteljica je već prozvala: Dunja Sanjin.

Stresla sam se. Nadala sam se da će me ovaj put preskočiti jer je već dosta sata odmaklo. Bila sam se dotada ukopala u svoje mjesto držeći ruke na bilježnici kao da želim da ostane zatvorena i da drugi ne vide što sam napisala. Ostali su provjeravali svoj pravopis, stilska sredstva kojima nas je učila učiteljica. Jer kakav je to sastavak bez epiteta, usporedbe i kontrasta? A personifikacija? Toga mora biti. Trodijelnu kompoziciju sastavka, koja je bila sveta forma svakog našeg pisanog rada, svi su nastojali donekle imati. Naravno, uvijek se našao netko koga to nije zanimalo pa su radovi nalikovali na upute na poleđini praška za rublje. Uvučene redci, koji su uvijek nekako bili zaboravljeni, u zadnji su se trenutak stiskali i brisali tako da izgledaju donekle uvučeno.

Izašla sam iz svoje klupe. Zaplašena. Kao sjena. Učiteljica me gledala kao da mi želi reći: „Ne boj se.“

Tišina. A onda šaputanje, smijeh u razredu i pogledi kojih se plašim. Ukopana sam. Odjednom se začuje: „Tišina!“ odrješito. I bi tišina. Učiteljica mi se okrene i kimne glavom kao znak da mogu početi.

U meni je bujala takva ledena toplina u žilama da sam imala osjećaj da ću se onesvijestiti. Pogledala sam u svoje ruke. Bile su mokre. Otvorila sam svoju bilježnicu. Pridržala je jednom rukom dok sam drugu obrisala praveći se da namještam majicu preko hlača. Udahnula sam i napokon je prva rečenica izašla iz mojih usta:“ Jesen u mom zavičaju.“

Jesen u mom zavičaju

Znam kad počinje jesen. O tome smo učili još u prvom razredu na satu prirode. Znam i da iza nje dolazi zima. Znam kako jesen izgleda, no nitko me nije naučio i da se jesen osjeća.

Ne znam kad jesen u meni prestaje. Ali poprilično se sjećam kad je otprilike počela. Jednog sam dana postala svjesna da ona u meni živi. Dok su se druga djeca igrala, ja sam sjedila na stepenicama naše male škole. Moje prve škole. Sve dok me jedna djevojčica nije upozorila da se nitko neće igrati sa mnom ako se nap

okon ne uključim u igru. To tako ide. Djeca se igraju. Odlaze u šumu gdje skupljaju mahovinu i lišće pa njima pokrivaju pod svoje nove šumske kuće. Tada sam naučila kako miriše trulo lišće u mojim rukama. Kako miriše mahovina i hladna zemlja u šumi što dijeli našu malu školu od učiteljičine kuće. Naučila sam i da je t

o vrijeme kad moja baka nosi šušanj na leđima omotan sivo-crnim konopima.Često bi me znala sresti na putu od male škole do kuće. Veselila sam joj se. Napokon više nije bilo druge djece oko mene. Nisam se morala pretvarati. Baka me uvijek znala razveseliti svojim pričama, a sa šušnjem na leđima mi je izgledala kao prava jesen. Samo da prospe to lišće po putu i svi bi znali: Jesen Jela! Uvijek vesela!

Jesen je u meni tako krenula, a ja ne znam kad će prestati. Još mi mirišu ruke na mahovinu i mokru zemlju. Još vidim baku Jelu kako se kotrlja s vrećom šušnja prema selu, a pokraj nje korača mala djevojčica.

Kad sam završila sa čitanjem sastavka, svi su šutjeli. Učiteljica me samo gledala. A onda je rekla, tiho: „Dunja, tako se piše.“

Ja sam se vratila u klupu i pomislila da nemam pojma o čemu učiteljica priča.

Kako se to piše?