Pjesnici su čuđenje u svijetu

Pjesnici su čuđenje su svijetu poznati su stihovi Antuna Branka Šimića (1898. - 1925.) iz zbirke Preobraženja. Što se još ima reći o pjesniku koji nam je ostavio u naslijeđe vječna pitanja u svojim slobodnim pjesmama. Ne želim reći ništa novo. Želim vam pisati o tome kako se osjećam dok čitam njegove pjesme i kako mi je u različitim fazama života bio uistinu, kako on kaže, pratilica zvijezda.

"Budi nad mojom glavom moja pratilica zvijezda"

U danima kada ni sama sebe ne razumijem, pronađem na policama Pjesme i kritike Antuna Branka Šimića. Iako nisam teško bolesna, ponekad osjećam da patim pa puštam bol kroz suze. Tko zna po koji put osjećam strah od sutra što dolazi (nekada bih voljela da ne dođe). Ponekad se osjećam strano samoj sebi. To su trenutci okruženi bijelim zidovima stisnuti u mojem tijelu ispruženom na bijelom krevetu.

Sjetim se Šimića i njegove boli na bolničkom krevetu. Njegovog tuberkuloznog izmučenog mladog tijela što lebdi u smrt. Njegovih misli i osjećaja zatočenih u njemu u posljednjim danima. Njemu ne dolazi sutra. On nema sutra. Zatočen u trenutku osjeća svaku vezu s ovim svijetom što se svaki čas sve više kida. Osjeća duboko sve one tankosti bića koje netko proživi za života.

Mene jedu bakterije

Trune trune jadno meso

Bože, zar ti nije žao?

Ja sam dijete. Bože! Dijete (Bakterije)

Tko se nije zapitao ima li boga. Ja sam se zapitala stotinu puta. Ponekad razgovaram s bogom i nisam sigurna ima li ga ili nema. Možda razgovaram sa samom sobom ili barem s osobom koja bih htjela biti. Razgovaram o pitanjima koje se bojim drugima povjeriti. Stidim se i čuvam neke misli samo za sebe. Ponekad ih zapišem pa ih se nakon nekoga vremena opet stidim. Znam da osjećam stvari oko sebe i poštujem ljude i prirodu koja nas hrani.

Šimić se u svojim pjesmama često obraća bogu u satima očaja i straha od nepoznatoga.

O bože daj me umorna od mijena

preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu

što s dalekog će neba noću sjati u crne muke noćnih očajnika (Moja preobraženja)

U pjesmi Molitva na putu pjesnik još jednom moli boga da mu bude pratilica zvijezda i da ga oslobodi muka ovozemaljskoga života. Kakav nas život čeka nakon ovozemaljskoga, ne znam. Osjećam anksioznost i kad moram izabrati između dva životna puta. Svaki odabir ima posljedice i u trenutku kad sam prisiljena odabrati i misliti o posljedicama odabira osjećam nemir i mučninu koja neće proći dok ne donesem odluku. Nekada odlučim dobro, a nekada zažalim. Nema mi onda druge nego napraviti novi put ako mislim biti zadovoljna.

Možda vjerujemo ili se pravimo da vjerujemo, možda ne vjerujemo. Svejedno. U zadnjim trenutcima našega ovozemaljskoga kraja bit ćemo dovedeni pred zid. Mislit ćemo o našim ostvarenjima, pokušajima, razočaranjima, i o onome što nas čeka. Tko je naš bog? Jesmo li mirni? Saznat ćemo tek kad se, kako Šimić kaže u svojoj pjesmi Opomena, budemo zadnjim pogledima rastajali od zvijezda.

Bože koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv vodi me i dalje koncu mojih želja

Ne ostavi me umorna i sama nasred puta

Obrazi su moji blijedi i moje misli nemoćno ko moje ruke vise

Bože daj da novo plavo jutro iz umora digne moje misli da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi

Budi nad mojom glavom moja pratilica zvijezda

Zbirka: Preobraženja Objavljeno: 1920. (Molitva na putu)

Molitva na putu

O religiji i umjetnosti Šimić je u svojoj kritici O muzici Forma izdanoj u Vijavici 1918. rekao:

Religije mru, nestaju. Misao ubija bogove. Nova misao ubija stare bogove. Šta su danas religije, ako im se oduzme etika, koja nije samo svojina religija nego duboka potreba čovječanstva? No čovjek ne može da živi bez svojih bogova. Ostaje umjetnost kao jedina religija. U svakom čovjeku dakle postoji mogućnost najviše spoznaje. Najviša čežnja naših duša je čežnja umjetnosti. Toj čežnji nema imena.

O religiji sam bezbroj puta raspravljala. O umjetnosti sam puno čitala i mislila da znam prepoznati umjetnost. O svemu tome malo znam. Puno osjećam.

Šimić je pjesnik koji je zagovarao slobodan stih, valjda zato da ne mora stiskati svoje osjećaje u vezane stihove. Možda mu je to bilo teško. Možda nije mogao vezati ogromne navale osjećaja u takvim stihovima. U pjesmi Teški zrak osjećam krik njegove duše kao što osjećam sebe u dnu trbuha kad nijemo vrištim.

Teški zrak

O kuda da se danas pođe? U sobu uđe moja majka sjedne i gleda u me nijemim pogledom Ja puštam knjigu, izlazim iz kuće Na rubu polja izmeđ crnih stabla crveno mrtvo obješeno sunce Ja stanem nasred ceste i kriknem iz svih snaga

Zbirka: Preobraženja Objavljeno: 1920.

Već se dugo vremena osjećam beskorisno. Nakon završenog fakulteta neko sam vrijeme radila sezonski i onda sam napokon dobila posao u struci kao zamjena. Osjećala sam se kao čovjek vrijedan poštovanja. Čovjek koji ostvaruje cilj. Sada, kada ne radim, osjećam da nemam cilj. Osjećam se izgubljeno.

Vrisak koji ja osjećam osjećao je davno Šimić, osjećaju ga mladi ljudi kao i ja pregaženi sustavom u kojem žive. Brojni se osjećaju izgubljeno, nepoštovano, besmisleno u svijetu koji ih priprema za poziv kojega sutra nema. U svijetu koji pruža toliko boli, a poziva nas da otkrijemo na njegovu ljepotu teško je ostati čovjek koji stvara nešto dobro. Čovjek koji voli i radi ono što voli postaje umjetnik. Umije da živi sebe ispunjeno i iskreno i onda kada se čini da je sve protiv njega.

U kritici Usamljenost duha izdanoj u časopisu Juriš 1919. Šimić kaže:

Danas je stvaralački Duh kulture tako usamljen, zatvoren pritiskom izvana, i ubijan, da je njegov jedini glas vrisak. Vrisak je danas jedini glas stvaralačkog Duha kulture, vrisak boli i vrisak bijesa. Vrisak kojemu je tijelo riječ i zvuk i kamen i pokret i boja. Vrisak, jedini moguć da otvori uši ljudi koji ne znaju da postoji duh.

Duh je ono što nam preostaje. Kad oduzmemo tijelo koje nam služi, duh je onaj koji nas hrani. Ono što živimo to jesmo. Nismo niti ružni, niti lijepi - mi smo prozirni dok se ne smijemo, ili plačemo.

Zamakle su zvijezde.

Tko od nas još može naslutiti sebe?

Rušimo se vječno

Naš je put bez dna i padanje bez glasa

(Rastanak sa sobom)

Zaboravim i izgubim sebe često. I ne znam tko sam većinu dana. U odrazu ogledala se pitam jesam li to ja. Tko sam bila i gdje sad stojim. Ponekad sam zadovoljna, a nekada patim i plačem. To je u redu. Pokušavam naučiti nešto novo. Imam podršku čovjeka kojeg volim. Prije 3 mjeseca nisam ništa znala o toj temi, a sad znam puno više. I sve sam naučila sama uz pomoć video tutorijala i članaka na internetu. Najviše naučiš kad sam istražuješ. Kad nisi prepušten drugome da te vodi.

Pjesnici su čuđenje u svijetu. Ja kažem da je sam ja čuđenje i čudo u svijetu. I ti si čudo i čuđenje. Ne brini nisi sam. Nisi sama. Na bjelini papira ovoga svijeta još se puno toga može ispisati - i patnja i sreća. Još se stigne napisati moja i tvoja priča. Još se stignemo čuditi kako smo uspjeli.

Za kraj ostavljam vam najpoznatiju Šimićevu pjesmu da nas opomene i podsjeti.

"Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!"

Opomena

Čovječe pazi

da ne ideš malen

ispod zvijezda!

Pusti

da cijelog tebe prođe

blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ

kad se budeš zadnjim pogledima

rastajao od zvijezda!

Na svom koncu

mjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde.

Pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!